Godine 1999. proveo sam dva tjedna u Čornobilju, na tečaju
Regional Train-the-Trainers Course on Monitoring Strategies, Procedures, Reporting and Transmission of Data
koji je organizirala Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Tom je prilikom nastala zbirka fotografija, od kojih su neke prikazane i ovdje.
Slikanje pred tablom s imenom polunapuštenog grada Čornobilja.
Zaštitna odijela za ulazak u zabranjenu zonu.
Mjerenje doze pred sarkofagom u kojem je "sahranjen" smrtonosni reaktor.
Mjerenje doze pri tlu. Brzina doze od 634 µSvh-1 na godišnjoj razini
bi iznosila oko 5.5 Sv, što je smtronosna doza. Drugim riječima, čovjek koji bi 365 dana
neprestance stajao na ovome mjestu, po svoj bi prilici smrtno stradao.
Priroda polagano preuzima potpuno napušteni grad Pripjat sagrađen u neposrednoj blizini
nuklearke. Danas ga nastavaju samo divlje životinje, a na balkonima i krovovima kuća gnijezde se ptice
grabljivice.
Sablasna vožnja na vrtuljku koji nikada nije proradio. Bio je namijenjen razveseljavanju djece
pri proslavi 1. svibnja godine 1986.
Nikada nije pokrenut niti ovaj točak.
Rastaljena jezgra reaktora još uvijek je užasno vruća. Hladeći se na rubovima pri doticaju s okolnim materijalom
i zrakom, poprimila je oblik "slonovske noge" (elephantfoot). Ovu su sliku snimili nuklearni stručnjaci uz pomoć mikrokamere
navođene malenim robotom, koji je za sobom vukao optičke kablove.
Shematski prikaz RBMK reaktora, kakav je bio i zlosretni černobilski reaktor..
Pred zubom vremena blijede i posljednje komunističke parole ispisane na fasadama kuća.
Ukrajinci i mnogi Rusi smatraju da je nekompetencija i neodgovornost sovjetskih dužnosnika vezana uz čornobiljsku nesreću
potkopala i posljednje ostatke povjerenja koje su ljudi imali u organe vlaste. Drugim riječima, čornobiljska nesreća
po svoj je prilici ubrzala pad komunističkog režima i raspad SSSR-a koji bi možda, još godinama izdisao.
